Skip to main content

A kako smo se proveli na "Stazi 7 slapova" objavio je i dobri stari Glas Istre


Sve počinje jednostavnim vezivanjem tenisica i dobrom voljom!

U vrijeme pandemije kada imamo malo izbora za planiranje dokolice, kada ljudi ostaju bez posla , otkazuju se sve manifestacije i ostala događanja na kojima smo se tako rado susretali i družili, u nemogućnosti smo putovati  i istraživati nova uzbudljiva mjesta na karti svijeta, postavlja se pitanje kako na najbolji mogući način iskoristiti svoje slobodno vrijeme? Nekako se čini da su se ljudi okrenuli sportu i rekraciji  što je optimalana izbor budući da se kroz njih družimo i njegujemo duh i tijelo, svoje fizičko i mentalno zdravlje. Dobra je i prikladna ona stara da u svakom zlu ima nečeg dobrog, pa tako i u vrijeme pandemije možemo apsolutno korisno iskoristiti svoje slobodno vrijeme u prirodi i napuniti baterije za nove izazove. Sve počinje jednostavnim vezivanjem tenisica  i dobrom voljom.

Za otkrivanje novih uzbudljivih mjesta ne moramo kupiti avio kartu, jer nam istarski poluotok nudi pregršt sadržaja da sa svojim prijateljima i obitelji planiramo svaki vikend, bilo da se radi o planinarenju, bicikliranju, laganom šetanju, trčanju, povijesnom razgledavanju malih brodvitih krajolika ili priobalnih gradića.

Ovog puta nekolicina prijatelja i moja malenkost odlučili  smo se upustiti u avanturu zvanu staza 7 slapova. Kao i svakog vikenda sastajemo se oko 8 sati i krećemo put Buzeštine. Ugodnim razgovorom, planiranjem rute vozimo se starim dobrim istarski ipsilonom i naravno želimo negdje popiti kavu prije samog početka ove avanture. Dolazimo do malog mjesta Ročko polje gdje se nailazimo na caffe bar- restoran. Ljubazna domaćica ponudila nas je vrhunskim macchiatom, te nam je za put pripremila sendiviče od pršuta, sira i domaćeg kruha za skromnih 13kn. Uzbuđeni smo i jedva čekamo započeti hodanje i otkrivanje novih staza.

Vozeći se automobilomo približavamo se starom gradu tartufa, čuvenom Buzetu koji se ponosno nalazi na brdu visokom oko 150 m nadmorske visine iznad doline rijeke Mirne, koja će nas tek začarati svojim slapovima. Kružna staza 7 slapova započinje i završava u Buzetu kod istarskog vodovoda, dugačka je cca  15 km, a za nju ćete izdvojiti otprilike 5 sati laganog hoda sa stajanjima pored svakog od slapa za fotografiranje ljepota, uživanje u šušuru vode i razgovoru s ostalim posjetiteljima željnih novih avantura.

Ako nije na STRAV-i....

Automobil je parkiran, gojzerice su na nogama, sendiviči u torbama, vedrog duha ne fali, eh još je porebno upaliti Strava-u, društevenu mrežu, za trkače, plivače, bicikliste i sve ostale koji se tako osjećaju, jer ako nije na Stravi kao da se nije ni dogodilo.

Laganim hodom na trim stazi krećemo se uzvodno uz potok Mirne u osvajanje novih doživljaja i s nestrpljenjem očekujemo prvi slap, iza nas ostavljamo stari grad Buzet, dok se ispred nas nalaze pitoreskni kanjon koji skriva četiti dragulja  odnosno  slapa: Zagon, Bačva, Vela peć i Mala peć. Jesenje lišće puca pod nogama, veseli posjetitelji kurotoazno nas pozdravljaju ugodno časkamo i s oduševljemnjem stižemo do prvog slapa zvanog Zagon. Nemirna voda razigrano teče i spušta se prvim slapom, a nama ne preostaje drugo nego da izvadimo mobitele i barem pokušamo uhvatiti djelić ovog kadra. Zadovoljni smo viđenim i ponizno spram ljepoti krajolika krećemo prema drugom  slapu pritom pomono prateći markacije. Uskim putovima s noge na nogu pratimo jedni druge. Na svakoj markaciji nalazi se ime slapa i vrijeme koje je potrebno da se stigne do sljedećeg slapa. Penjuči se strmim kanjonom razmišljam na glas kako od ovog izleta nisam očekivala uspone nego jednostavnu romantičnu laganu šetnju uz slapove koji će biti onako tik jedan do drugog na dlanu, a ne da ću se trebati pomučiti za dolazak do svakog slijedećeg slapa. Dugo sam imala u planu posjetiti ovu stazu, međutim nisam očekivala priličnu zahtjevnost kanjona. Promišljanje o ruti, trajanju, polasku i odlasku prepustila sam muškom dijelu ekipe. Ionako, gdje god da putujem nisam od onih koji planiraju put do nasitnijeg detalja i unaprijed imaju predviđenu i zacrtanu svaku minutu puta, nekako više naginjem onima koji se prepuštaju iznenađenju i neočekivanom.

Bačva, slap s mostom

S tim mislima stižemo do drugog slapa zvanom Bačva. Eh, ovaj slap je prava mala poslastica za posjetitelje željne adrenalina. Naime, s jednog kraja kanjona na drugi proteže se mostić sačinjen od sajli i malih uskih dašćica po kojima se možete kretati i stići s jednog kraja kanjona na drugi, dok ispod vas vrebaju brzaci potoka, valovioti oblici i figure kanjona. Potrebna je posebna pažnja za spuštanje do mosta budući da se radi o jesenjem vremenu, koje obiluje klizavim liščem, ukoliko ne želite biti od onih koji su se poskliznuli u potok s punom opremom. Za vrijeme ljetnih žega vjerojatno bi bilo ugodno poskliznuti se i osjetiti osviježenje, međutim to je bolje ostaviti za toplije mjesece, zato oprez! Na ovom slapu smo proveli najviše vremena budući da smo se htjeli okušati u adrenalisnkom prelasku mosta, opuštenom fotografiranju i veselom smijehu dok smo jedni druge bodrili i davali upute  kako da se spustimo i vratimo s mosta na stazu.

Napuštamo Bačvu prateći markacije, sliježemo adrenalinske dojmove sakupljene na drugom slapu, dok se pred nama pojavljuje ponositi treći slap Vela peć. Radi se o najvećem istarskom vodopadu visokom oko 35m.  Ovdje smo u tišini, svatko sa svojim mislima diveći se ljepotama ovog gorostasa. Moj tok misli prate upitnici gdje sam bila svo ovo vrijeme i zašto nisam ranije otkrivala ljepote dragog doma. Muški dio ekipa zadužen za navigaciju debatira kojim putem sada trebamo poći. Jasno je da se trebamo popeti na vrh kanjona koji će nas dovesti do slijedećeg slapa. Staza je uska i brdovita, ali slamka spasa su gumom obložene sajle i aluminijska gazišta pri vrhu koji olakšavaju svladavanje uspona. Osjeća se euforija među društvom dok se  penjemo prema vrhu kanjona, veselo koraćamo držeći se pritom čvrsto za sajle prateći serpentine. Izlaskom iz kanjona na greben, otvara se lijep vidik na stijene kanjona i na Buzet. Zvuči kao kliše, ali da ovaj pogled ostavlja bez daha. Isplatio se uspon visok oko 50m i pokoja kapljica znoja. Nakon kratkog zaustavljanja slijedimo šumsku stazu pri laganom spustu i uz korito potoka dolazimo do slapa broj četiri, Mala peć. Ovaj slap visok je oko 5m s manjim jezercem. Kao i  njegovi prethodnici zaslužuje stajanje i fotografiranje.  Jenoglasno zaključujemo da je ovdje sigurno divno okupati se o slatkoj vodi u hladu čuvenog istarskog kamena za vrijeme ljetnih mjeseci.

Slijedi lakši dio puta kao mješavina šumskih staza i makadama. Putem ćemo proći okolona sela, a krećemo se u smjeru Kotla. Živopisni krajolici, obrađena zemljišta mirišu na život kakv je nekad bio, čist i jednostavan bez užurbanosti i naizgled neriješivih problema. Primjećujem da nemam više vode, ali to me ne spriječava da pozvonim na vrata jedne seoske kuće gdje će mi ljubazna domaćica napuniti bocu ovom toliko potrebnom tekućinom za nastavak puta. Gospođa me s dobrodošlim osmijehom pozvala i da uđem u kuću što nisam učinila zbog svima dobro nam znanih mjera opreza. Razmišljam da sigurno nisam ni prva ni zadnja koja je pokucala na njena vrata sa istom molbom. 

Mjesto Kotli

Stigli smo do starog sela Kotli koje se sastoji od svega petnaestak kuća, a jedno je od najprivlačnijih izletišta u središnjoj Istri. U živopisnim manjim slapićima voda se preljeva iz jednog “kotla” u drugi, te se naposljetku slijeva niz visoku stijenu i sakuplja u velikom jezercu iznad kojeg stoji stara mlinica, nažalost sada zapuštena. Ovdje se odlučujemo na dužu pauzu, ne bili se okrijepili, pojeli ukusne sendviče i prebirali dosada sakupljene dojmove. Posjetitelji sjede u skupinama veselo razgovaraju, dijele mezu, pomno se namještaju kako bi objavili pokoju fotografiju na društvenim mrežama i izazvali zavist kod pratitelja. Moje društvo čini isto. Na trenutak se čini kako je sve po starom da nema pandemije, da nema više novog normalnog, da je sve zapravo normalno, a i nadamo se da će uskoro biti.

Gledamo na sat, brojimo kilometre koje pretačemo u vrijeme potrbno za posjetu preostala dva slapa. Nakon četrdeset minutne pauze i razgledavanja  živopisnog mjesta Kotle uslijedio je povratak na kružni put koji će na odvesti do slapa Zelenščak i posljednjeg slapa Grjok, pa sve  do Buzeta i ishodišne točke. Ubrzali smo tempo obzirom da se sunce uskoro polako spušta, a ne želimo propusti ljepote posljednja dva ljepotana ovog puta. Noge su polako umorne, ali volja i želja da stignemo prije mraka  drži društvo u hrabrom koračanju. Slijedmo šumske staze, iza i ispred nas prolaze posjetitelji sa svojim ciljevima, dojmovima i planovima. Interesnatno kako se ljudi direktno pozdravljaju u planinama i na sličnim aktivnostima. Mislim na glas zašto taj bonton nije zaživio na asfaltu?

Slap Zelenščak

Šesti slap Zelenščak sakrio se u šumi, padajući na bajkovito obojeno jezero jesenjim toplim bojama. Radujemo se osvajanju posljednjeg slapa u nizu do kojeg uskoro stižemo, a ime mu je slap Grojk. Po mojem poniznom i skromnom mišljenju spram majčici prirodi zaključujem da je najljepši  nakon Bačve, adrenalinskog slapa s mostom. Način na koji voda, okolno raslinje i tmurno nebo oblikuje boju je jednostavno čaroban. Zamišljam kako bi bilo divno ovdje provesti jedan vreli ljetni sunčani dan i okupati se u kristalno čistoj slatkoj vodi. Moramo poći dalje, iza nas napuštamo 7 veličanstvenih, šumska staza u kombinaciji sa makadamom prati pritok rijeke Mirne i na tri dijela je presijeca. Imali smo sreće da vodostaj nije bio visok, tako da nismo namočili noge i tenisice, već vodu spretno prelazili uz pomoć okolnog kamena.

Zaslužena okrijepa

Ostaje nam strmi put, padina kanjona, noge žure jer je već četiri sata popodne. Polako se spuštamo na početnu trim stazu s druge strane rijeke Mirne budući da staza ide kružno. Ispred nas sada se ponosito vidi stari grad Buzet kojeg smo na početku priče ostavili iza nas. Uskoro stižemo do automobila. Sretni, ispunjeni adrenalinom, lijepo provedenim danom planiramo gdje ćemo se nagraditi dobrom spizom za kraj. Odluka pada na obližnji agroturizam, kojima Istra obiluje. Ovaj dio godine poznat je po branju i lovu na tartufe, tako da je bilo izvjesno da ćemo se njima počastiti. Ljubazni domaćini potrudili su se da nam boravak na njihovom agroturizmu prođe u najboljem mogućem redu, te smo usput dobili i edukaciju o načinu lova tartufa, njihovoj pripremi i razlici u kvaliteti. Sve u svemu jedan poučan, dobro iskorišten dan, prepun lijepih trenutaka koja su sad već lijepa siječanja na stazu sedam slapova koju nitko ne bi trebao propustiti. Vozeći se doma kujemo planove kamo sljedeći vikend, jer tko je vidio sjediti na kauču ispred televizora dok ima toliko lijepih mjesta na dragom poluotoku koja valja posjetiti.

 

 

 

 





Comments

Popular posts from this blog

Marathon: History and curiosities of 42,195 km

Let's talk about Marathon Today, I woke up with an idea and the question what is the origin of term "Marathon". Well, I didn't make it to the marathon distance yet, half marathon is my longest distance so far. This doesn't mean that I'm not planing it in the future. I will sure break my legs to achieve that. But, there are a plenty working-hard-days ahead to concur the magical number 42,195 km.  The origin of the term  The marathon is a long- distance race with an official distance of 42,195 km, and is usually run as a road race.  The term derives form two Greek legends.  According, to one, the soldier was sent to as a messenger from the plains of Marathon to Athens in 490 BC to pass the news of the victory by the Greek army over Persians. He shouted: "Rejoice! We concur!" and died of exhaustion. The second version states that the Greek soldier Pheidippide, ran from Marathon to Athens after winning the Battle of Marathon, so they could defend the cap...

Tarahumara people!

Tarahumara people! Are they really from this planet? This blog post will be dedicated to Tarahumara people from Mexico state. Writer and a passionate runner  Christopher McDougall memorably describes them in the book-must-be-read "Born to run". He narrate about  them as a mythical tribe of superathletets  who live in the canyons of northwestern Mexico. These people run outstanding distances without even a proper shoes, more like flip flops.   Tarahumara people or ‘Running people’  who can run 300+ km in around 50 hours! Sounds impossible, but it is true. Astonishingly, the entire tribe consisting of men, women, old and young, every one of them is capable of running at least 100+ km in a single run, without shoes. Such extreme feat of endurance has never been seen among humans anywhere else in the world. What is their secret Their secret is the simple lifestyle. They live in  high  altitude mountains, that is very healthy for the body of ...